Korak po korak

Korak po korak

A kad on dođe, dokazat će da je svijet u zabludi.” (Iv 16,8)

Prije nekolikog godina dođoh u Zagreb kao čovjek pun velikih ideja i životnih planova. Htio sam biti suvremen, ići u korak s vremenom, postati netko o kome će se govoriti. Rekoh sebi: ”Uživaj ovaj život dok si mlad!” Međutim, osjećao sam da sam previše zaokupljen samim sobom, da mi nešto nedostaje. Životni problemi su se nagomilavali. Javila se nesigurnost, besmislenost, opterećenje…

 I jednom se prepirah s cimerom o smislu života. Pronalazeći sve moguće odgovore nismo našli nijednoga prihvatljivoga. ”Ništa nema smisla kad na koncu moramo umrijeti”, rekoh ja. Htjedoh još ipak reći da je Bog smisao našeg postojanja, ali se ne usudih, jer su mi u školi govorili da Boga nema.

 Unatoč svemu bio sam kršćanin. Barem po krštenju, i mislio sam da je to dovoljno. Čak sam se smatrao dobrim vjernikom. Ali jedne je večeri počela temeljita izmjena moga stava prema životu, svijetu, Bogu. Jedan me prijatelj doveo u zajednicu. Čuo sam dosta zanimljivih stvari o životu, smrti, obraćenju, Kristu … Nakon mjesec dana kupio sam Sveto pismo. I, čitajući ga, nadolazile su mi mnoga pitanja. Da li je sve to zbilja istina što unutra piše? Nije li to pretjerano? Ima li molitva smisla?

Zajedno s drugima u zajednici počeo sam tragati za novim životom o kojem piše Sveto pismo. Zbunjivao me Krist, dovodio u škripac. Nisam tih dana ni s čim bio na čistu. Srce mi je govorilo svoje, a razum svoje. Što će reći kolege, prijatelji, roditelj…? Upadoh u zamku. Bio sam zbunjen, ništa nisam znao, ništa razumio. Nisam imao hrabrosti priznati Boga svojim Gospodarom. ”Ne, ne još, ne sada!” rekoh.

A neizvjesnost se produživala. Prolazili su mjeseci u daljnjem traganju. Nakon raznih pokušaja slijedila je molitva, slobodan razgovor s Bogom, veliko otkriće za moj kršćanski život, i osjetih da nastaje nešto novo. Osjećao sam neki rast u sebi. Moleći jedne večeri u svojoj studentskoj sobi, uvidjeh da me ovih proteklih godinu i pol Gospodin držao za ruku i vodi korak po korak. Unatoč svim mojim krivim shvaćanjima, neznanju, strahu… I doveo me do raskršća. Red je sada na meni. Prihvatiti ga ili odbaciti? Suočih se s Isusom iz Nazareta koji poziva izgubljenu ovcu. Opirah se. Teško je to, uska su vrata, opasno je tako nešto… i niz drugih izlika. Razmislit ću još koji dan. Bojao sam se reći: ”Da”, a osjećao sam Gospodina kako me zove. Sakrio bih se negdje da mogu. Nisu mi dale mira njegove riječi: ”Ja sam Put, Istina i Život.” (Iv 14,6)

Gospodin je pobijedio. Rekoh: ”Da Gospodine, evo me!” Čudno: treći sam dan već pao. Tada počeh moliti: ”Pomozi Gospodine, ne znam stajati!” I otvorih Sveto pismo: ”Primit ćete snagu Duha Svetoga, koji će sići na nas.” (Dj 1,8), pisalo je gdje sam otvorio. Tada sam, i sam i s braćom, molio Gospodina da ispuni svoje obećanje: ”Izlit ću Duha svoga na svako tijelo” (Dj 2,17). I… 17. rujna 1975. Činilo mi se da je i sunce postalo sjajnije! Prvi puta osjetih da se Riječ Božja ispunja u mom životu. Pjesma, radost, suze … sve novo. Duh je Kristov pronašao još jednog grešnika da preko njega progovori.

Staro je prošlo. Besmislena trka, nemir i strah više ne postoje. Uvjerih se tada nedvojbeno da naš Bog živi. I traži nas, svoje izgubljene ovce, po čitavom svijetu. I zato sada pijem vodu iz izvora života i koračam novim putem, novim životom: ”Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja.” (Rim 8,16).

 

Dede P, student

(Danas diplomirani arheolog, oženjen, poočim usvojenoga djeteta.)

share