Ludost vjerovanja

Ludost vjerovanja

Lakše mi je bilo reći ”sutra ću”, nego početi odmah, jer sam se bojao ”ludog vjerovanja”. To me je dovelo do posustajanja, počeo sam sve više padati. Mislio sam, kršćanstvo je, odnosno vjera, kriva svemu; ja sam bez Boga mogao biti bolji čovjek nego sad s njim. Ali, priznajem, susreo sam se s Bogom i sve je počelo nestajati kad sam jednostavno zastao u svojim traženjima i svakodnevnim susretima. Ostalo je sjećanje na doživljaj Boga i spoznaju o njegovoj dobroti. Zaboravio sam, naime, da je Bog osoba s kojom treba svaki tren surađivati.

Nestalo je strpljenja, prestao sam se boriti sam sa sobom, a nije bilo ni želje za tim … Pridružio sam se šumi ravnodušnih, mlakih, bespomoćnih. I što sad?

Ništa. Fino mi je i ovako. Našao sam svoj mali ”raj” sebičnosti u kojem mogu uživati i samo još čekam potvrdu onoga što je u meni. Potvrde nije bilo. Tada sam izgubio strpljenje jer sam jako dobro znao da u ovakvom stanju ne mogu dugo ostati. Svako odugovlačenje donijet će veće muke. Rekao sam sebi: ”Polovičan si, teško ti je poći dalje, želiš unaprijed znati ishod pa ćeš onda krenuti, hoćeš pred drugima ne izgledati čudan.” Jednom riječju, biti u svačijim rukama samo ne u Božjim. A tako jasno mi se pokazalo da u njegovim rukama leži moja sloboda. Poći k njemu s dubokim uvjerenjem da me on vodi i kroz tunele, pa iako je u njima tama, ne treba zastajkivati i posustajati kako sam to činio. Treba još više željeti život svjetlosti i slobode, koji nam on daje po svom Duhu.

 

Mirko, student

(Danas informatičar, otac četvero djece.)

share