Izliječena depresija

Izliječena depresija

Moj bračni problem dogodio se preko noći. U početku me snašao šok i nevjerica. Život mi više nije imao smisla. Pala sam u očaj i beznađe te sam postala depresivna. Čak su se pojavile i suicidalne misli. Unatoč tome što imam djecu i potporu okoline, život mi više nije imao smisla. Zanemarila sam svakodnevne obveze, samo sam plakala i željela sve prespavati. Kad mi se dogodio taj problem, najprije sam otišla svojoj obiteljskoj liječnici kako bih dobila kakve tablete za smirenje. Ona mi je predložila da potražim psihijatrijsku pomoć i daljnju stručniju terapiju, ali sebe nisam vidjela u tome jer sam smatrala da se mogu sama nositi sa svojom situacijom. Neko vrijeme pila sam tablete koje mi je liječnik propisao, ali uvidjela sam da one ne rješavaju moj problem. U tom razdoblju svojih previranja, patnje i neodlučnosti u vezi s pitanjem kako si pomoći, stjecajem okolnosti od prijateljice sam saznala za hagioterapiju. Budući da je prijateljica imala sličan problem i uspješno ga riješila uz pomoć hagioterapije, bila sam motivirana za to da i sama krenem.

Hagioterapija mi je pomogla da se izdignem iznad problema, da oživim i da se naučim boriti za život. Kroz hagioterapiju ušla sam u praksu praštanja u duhu, što me oslobodilo osjećaja krivnje; oslobodila sam se ljutnje, ogorčenosti; a što je najbitnije, shvatila sam da je najveća vrijednost čovjeka u praštanju drugima. Taj dio me izdigao iz moje situacije. Dobrobiti praštanja su u tome da, kad oprostim osobi koja me povrijedila, ja dobivam mir, a kad ja imam mir, onda ga prenosim i na ljude oko sebe. Uz hagioterapiju, vratilo mi se dostojanstvo i vjera da ima i dobra oko mene; zapravo su mi se otvorile oči za dobro. Danas drugačije gledam na svijet oko sebe. U ljudima koji me okružuju više ne gledam prvo ono negativno, što sam prije gledala, nego najprije vidim u njima antropološku patnju te u svakom čovjeku nastojim pronaći ono dobro, pozitivno. Nedavno mi je i kći rekla da sam postala puno bolja osoba nego što sam prije bila.

 

Osvrt hagioasistentice Silve Vrdoljak

Depresija se očituje kao simptom; ima svoju psihičku i antropološku razinu, a hagioterapija traži i pronalazi onaj posljednji uzrok na antropološkom području te terapijski djeluje na taj uzrok. U Marijinu slučaju, razvidno je da je depresija nastala zbog obezvrjeđivanja osobe, osjećaja krivnje, nemoći razvoja njezinih talenata, beznađa i zatvorenosti bez smisla postojanja.

Hagioterapija otkriva tko je čovjek – da je on osoba. Budući da je osoba bit čovjeka, tu se događaju njegove najteže izranjenosti. Kad nas netko povrijedi, napusti, ignorira, ogovara, kleveće, događa se da u svom antropološkom području patimo, odnosno u tome su izvori boli i patnje. Kad čovjek doživi takav bračni problem ‒ napuštenost od strane partnera, osjeća se manje vrijedan i kriv jer smatra da je razlog odbačenosti u njemu samome. Doživljava svoju „izbačenost“ iz dobra, kao da je izgubio tlo pod nogama jer mu je razoreno povjerenje u dobro i Dobro kao Bitak. Hagioterapija ga u tom pogledu oživljava jer mu vraća „tlo pod nogama“ i pokazuje mu nadmoć duhovne duše nad problemima koji ga zaokupljaju.

Marijina izjava da joj se uz hagioterapiju vratilo dostojanstvo i vjera da ima i dobra oko nje zapravo argumentira da je temeljna antropološka terapija dovođenje osobe do dobrote, jer čovjek je ontološki određen, odnosno Bitak i čovjek imaju istu nutarnju zakonitost i to je za čovjeka najveća sreća i zadovoljstvo. Budući je on apsolutna dobrota, tada je on i izvor zdravlja, dok je zlo razaranje dobrote i zdravlja. Mogli bismo reći da je dobrota čovjekova sudbina, jer ona je temelj, sveobuhvatnost, postojanje, osoba, sve ono dobro u nama i oko nas. Kada čovjeku posredujemo dobro pokazujući mu sve dobro u njemu i oko njega, njegove kvalitete, sposobnosti i vrijednosti, tada unosimo svjetlo u čovjekov mrak, u njegovo beznađe i doživljaj neljubljenosti. Potrebno je srcem pristupiti osobi u depresiji jer odluka za život i izlaz iz krize dogodit će se ako se pojavi netko tko je voli, tko će je dozvati; bez drugog čovjeka koji je izražaj dobrote i nade, teško je depresivnoj osobi čuti osobni poziv i oživjeti osobni odnos prema Bitku. Naime, kod depresije se ne radi toliko o kognitivnoj okrnjenosti koliko o volitivnoj nemoći slobode i odluke.

Kada je Marija iskusila dobrotu, ljubav, vratilo joj se povjerenje u druge i u odnos prema apsolutnoj dobroti. To ju je motiviralo i osnažilo da krene na put praštanja i kajanja jer joj je objašnjeno da praštanjem čovjek spašava sebe oslobađajući se zla koje je netko uvredom ubacio u njega. Praštanjem izlazimo iz prostora bolesti i manjka dobrote te ulazimo u slobodu. Praštanje je poput mosta kojim prelazimo u novu aktivnost egzistencije koja nam otkriva smisao postojanja.  

Nakon provedene hagioterapije, unazad tri godine, kod Marije nije zabilježena nijedna depresivna epizoda.

Istinitost podataka jamči centar koji je slučaj ustupio.

share