Povijest od 1971.

Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu profesor dr. Tomislav Ivančić 1971. godine započeo je, na molbu poglavara samostana Sestara Milosrdnica u Zagrebu, držati vjeronauk najprije srednjoškolcima, a potom od 1972. i studentima.

Tijekom  tri-četiri godine najprije su diskutirali i proučavali Sveto pismo, zatim učili moliti i temeljito postiti te liturgijski oblikovati svete mise, no nitko se pritom nije mijenjao.

Na svetkovinu Duhova 1975. načinili su dvodnevno hodočašće od Zagreba do Marije Bistrice, a ljeto iste godine odlučili su provesti u Davoru kako bi u zajedništvu molitve i euharistijskih slavlja tražili snagu koju je Crkva primila na dan Pedesetnice. Tako su dvadesetak studenata i profesor  tri tjedna danonoćno molili i tražili Silu Duha Svetoga koju su primili i živjeli apostoli. Doista, prvi je prof. Ivančić  u noći  03. kolovoza 1975., dok je klečeći molio, doživio duboko iskustvo susreta sa živim Bogom. Sila Duha Svetoga najprije je njega preobrazila, a potom i sve okupljene sudionike. Tako se rodila Zajednica Molitva i Riječ.

Tijekom jeseni 1975. godine broj članova Zajednice naglo se povećavao, a svi koji su dolazili na susrete vrlo su brzo dolazili do istog iskustva Duha Svetoga. Postupno su postali uvjereni u Božje djelovanje, okupljali su se na molitvu i pouku, postili i organizirali noćna euharistijska klanjanja.  Molilo se u skupinama,  pojedinačno,  molilo se danonoćno u kapelicama, domovima i drugdje da bi svi primili iskustvo Duha i darove Duha!

Prepoznali su Crkvu kao Isusovo mistično Tijelo te snažno djelovali na sve koji su dolazili na nedjeljna misna slavlja,  bogata molitvom i glazbom te prožeta ljepotom primljenog iskustva. Počeli su izdavati časopis Koraci  u kojem su opisivali sve bogatstvo Duha koje su primili, a ljudi su se mijenjali čitajući njihove obraćeničke tekstove.

Tijekom ljetnih mjeseci odlazili su u neki samostan ili slobodnu kuću na moru te proučavali Sveto Pismo, slavili euharistiju, molili, živjeli zajedništvo i tražili uvijek nova iskustva milosti. Bila je to priprema na poslanje koje su duboko naslućivali.

Prof. dr. Tomislav Ivančić  izvijestio je o svim tim događajima tadašnjeg nadbiskupa Franju Kuharića koji ga je podržao rekavši da je to od Duha Svetoga, a u rujnu  1979. godine  pozvao ga je da održi Seminar za osnovno kršćansko iskustvo u Mariji Bistrici za svećenike, časne sestre i laike na kojem je i sam bio prisutan. Uslijedili su brojni Seminari iste godine u Šibeniku, Splitu, Zagrebu, a kasnije i po svim gradovima Hrvatske te u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i BiH. Studenti su pratili profesora i svjedočili svoje iskustvo Duha.  Uskoro su počeli i samostalno voditi Seminare za evangelizaciju Crkve, a članove skupina uvodili u iskustvo molitve, vjere i Duha Svetoga.

Zajedno s dr. Heribertom  Mühlenom, profesorom dogmatike  iz Paderborna u Njemačkoj, koncilskim teologom, vrhunskim stručnjakom u poznavanju teologije o Duhu Svetom i sudionikom karizmatskog pokreta, profesor je 1981. godine istraživao koji bi model bio najprikladniji za“evangelizaciju Crkve“, kako je to nazvao papa Pavao VI.  u dokumentu „Evangelii  nuntiandi“. Otkrili su da bi najefikasnijimodel bio prvokršćanski katekumenat koji je u Crkvi prakticiran sve do šestog stoljeća, a koji je otisnut u obredniku Inicijacija – Red pristupa odraslih u kršćanstvo (RPOK) i na temelju kojeg je profesor Ivančić napisao 1983. godine knjigu „Susret sa živim Bogom“. U njoj je praktički, katehetski i metodički predstavio buduće vođenje Seminara za evangelizaciju Crkve. Knjiga je ubrzo prevedena na brojne strane jezike, a na hrvatskom je jeziku dosad doživjela petnaest izdanja. Nakon toga prof. Ivančić držao je oko dvadeset seminara godišnje, a broj ljudi neprestano je rastao.

Profesor Ivančić prvi je put 1985. godine pozvan u inozemstvo održati trodnevni seminar u Austriji, a zatim je više puta bio pozivan i u Njemačku, Italiju, Belgiju, Nizozemsku, Švicarsku, Ukrajinu, Slovačku, Poljsku i Češku, kao i više puta u SAD i Kanadu. Bio je pozivan održati predavanje na nacionalnim skupovima karizmatskog pokreta u Austriji na kojima su sudjelovali i poznati teolozi, poput H. Mühlena i R. Cantalamesse.

Da bi seminari uspjeli, profesorovi su suradnici puno molili i postili. U mjestu održavanja seminara organizirali su klanjanje pred Pesvetim , svjesni da je plod seminara dar Duha Svetoga, a ne ljudskih napora.

Bilo je to novo razdoblje molitve iz čega najprije nastaju male zajednice u raznim mjestima Hrvatske, a zatim i  potreba za institucionalnim djelovanjem molitvene zajednice. Ispočetka se zvala Molitvena zajednica MiR,  a potom Zajednica  Molitva i Riječ. Naime, molitva je izvor njezina djelovanja u Crkvi i društvu,  a iz tog nastaju nadahnuća te tako članovi postaju sposobni drugima pomagati evangelizacijski i terapijski. Drugim riječima, u molitvi se prima tolika inteligencija i  silina Duha da nastaje riječ koja mijenja društvo. Tih je godina Zajednica dobila odobrenje i potvrdu svojih statuta od Nadbiskupskog  duhovnog stola u Zagrebu, potom su i drugi biskupi davali odobrenje za djelovanje u svojim biskupijama, a također i Hrvatska biskupska konferencija.  Iako se tih  godina  događa i razvoj  karizmatskih pokreta, a ovaj je način evangelizacije bio prihvaćen u cijelom svijetu jer je bio trijezan i duboko je mijenjao živote ljudi.

Novo razdoblje molitve

Šest je djevojaka u tom razdoblju (1988.-1994.) zajedno živjelo na Kaptolu, u prostoru koji im je 1987. godine ustupio prof. Ivančić, tj. u  potkrovlju kanoničke kuće gdje su  izgradili  kapelicu te u oltar ugradili natpis MIR. Tu su se  odvijala danonoćna klanjanja koja su silno pomogla u vrijeme Domovinskog rata. Osobito su važna proroštva (1985.-1995.) prof. Ivančića koja su nas u ratno doba duboko ohrabrivala.

Vrijeme rata, kada je Hrvatska neprestano bombardirana, masakrirana i uništavana,  razdoblje je mučeništva. Svi su tada nosili krunice oko vrata, postili, odricali se, molili i danonoćno se klanjali pred Presvetim. Na poziv ravnateljstva KBC-a Rebro, svakodnevno su pružali duhovnu pomoć najtežim ranjenicima u bolnici, a šestero članova Zajednice štrajkali su glađu pred Parlamentom u Beču kako bi potakli države Europe da priznaju Hrvatsku.

Uz braniteljsku frontu, zlo neprijatelja i agresora Hrvatske, trećeg po jačini oružja u Europi, zaustavljeno je i svladano i duhovnom frontom: danonoćnom molitvom, postom, praštanjem i krunicom oko vrata. Crkva u Hrvata mogla je i vidjeti što je činila molitva u ratu. Duh Sveti bio je tako na djelu da smo izbjegli veliko zlo koje je svijet očekivao. Tada smo otvarali oči ljudima i pokazivali im da nas nije zaštitila ni politika ni oružje, nego Bog. Sudbina našeg naroda tada je ovisila o Bogu, a ne o Europi, UN-u, UNPROFOR-u.

Tijekom rata organizirani su brojni skupovi podrške, konferencije, tribine na kojima bi u nekoliko dana danonoćno sudjelovali biskupi, svećenici, teolozi, umjetnici, političari, književnici, glumci, glazbenici…svjedočeći o snazi nade i vjere, budeći jedinstvo branitelja, prognanika i cijelog hrvatskog naroda. Najpoznatiji takav skup, na kojem je bio i kardinal Kuharić, dogodio se 1991. u zgradi Centralnog komiteta SKH (Kockica). Ostali su skupovi bili na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, Pučkom otvorenom učilištu, Nadbiskupijskom sjemeništu na Šalati i drugdje.

Nakon rata, slični skupovi u cilju moralno-duhovne obnove nastavili su se, s brojnim sudionicima iz javnog i kulturnog života, održavati širom Hrvatske. Izdvajamo skupove u Zavrtnici (Zagreb) i zahvalne skupove Bože primi hvalu Hrvatske (1998.) za stečenu slobodu. Kao vid rada s prognanicima izdvajamo tjedne susrete u Kongresnoj dvorani Globus na Zagrebačkom velesajmu, gdje je prof. Ivančić održavao i velike evangelizacijske seminare s preko 1500 sudionika.

Seminari su 3. dijelu sadržavali i molitvu za iscjeljenje duhovnih rana koja se pokazala učinkovitom  kad je riječ  o slomljenom srcu i drugim bolestima duhovne duše.  Stoga je prof. Ivančić  sa suradnicima  1990. osnovao društvenu udrugu  Centar za duhovnu pomoć  (CDP)  u Zagrebu. Na Školi za evangelizaciju održanoj 1994. u Stubičkim Toplicama profesor je predložio ime novom terapijskom djelovanju – hagioterapija, što su sudionici oduševljeno prihvatili. Uskoro su počeli djelovati razni centri za hagioterapiju u Hrvatskoj i inozemstvu , tj. u Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori, u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, zatim u Belgiji, Italiji,  Koreji,  Nizozemskoj,  Irskoj, SAD-u.

U razdoblju prijelaza s vjerskog na znanstveno-duhovnu terapiju održan je 2006. godine u Zagrebu Međunarodni znanstveni simpozij o hagioterapiji. Održane su također brojne škole hagioterapije u Hrvatskoj i inozemstvu.

Hagioterapija je antropološka metoda nastala u pokretu Nove evangelizacije Zajednice Molitva i Riječ, koja istražuje čovjekovu antropološku dimenziju, istodobno proučavajući patologiju, dijagnozu i terapiju te dimenzije. Uz somatsku i psihijatrijsku medicinu, ona je pod imenom antropološke medicine, treće područje medicine.

U razdoblju od 2009. do 2016. godine u Zagrebu je održano osam međunarodnih studija na kojima su polaznici dobili stručna teorijska i praktična znanja iz hagioterapije i antropološke medicine, što je plod stalnog znanstvenog  istraživanja prof. dr. Tomislava Ivančića.  Na to upućuju i teme studija:

1. Hagioterapija – teorija i praksa, izobrazba i formacija (6. – 11. srpnja 2009.)
2. Znanje i iskustvo (5.-10. srpnja 2010.)
3. Posredovanje terapije u hagioterapiji (4.- 9. srpnja 2011.)
4. Antropološka medicina i hagioterapija (2. – 7. srpnja 2012.)
5. Temeljna i specijalistička hagioterapija (1. – 6. srpnja 2013.)
6. Stručna područja hagioterapije i antropološke medicine (30. lipnja – 5. srpnja 2014.)
7. Duhovnost u hagioterapiji i religiozna medicina (29.lipnja – 4. srpnja 2015.)
8. Svestrana izranjenost čovjeka (4.- 9. srpnja 2016.)

Upravo na 7. i 8. međunarodnom studiju profesor je istaknuo važnost poznavanja izvora i razvoja hagioterapije kako bi se ona mogla razumjeti. Rezultat njegova dosadašnjeg istraživanja i prakse svakako je svijest o tomu da hagioasistent mora imati i znanje hagioterapije kojim razumije čovjeka i Duha koji liječi tog čovjeka:

„Jedno je  znanje hagioterapije, a drugo je duhovnost hagioterapije. Jedno je liječničko znanje,  a drugo je lijek. Ne liječi liječnikovo znanje nego lijek. Prema tome, ne liječi pacijenta  znanje hagioterapije nego Duh Božji koji je u tebi. Moraš imati znanje da bi mogao razumjeti pacijenta, a da bi ga izliječio, moraš imati Duha. Znanje je oko, a Duh je svjetlo! To morate dobro razumjeti!“ [8. studij hagioterapije]

Budući da smo nakon dugog pripremnog razdoblja imali brojne upite o načinu ulaska u zajednicu, Utemeljitelj je napisao Pravilo kojim se određuje način ulaska u Zajednicu i djelovanja u njoj. Pravilo je uz Statut Zajednice temeljni zakon za ulazak u zajednicu, a kojeg možete pročitati ovdje.

Prihvaćanjem pravila, aktualno djelovanje zajednice kroz tribine, susrete, radio, Seminare nove evangelizacije, rad na pojedinačnoj hagioterapijskoj razini, rad na hagioterapijskoj makroterapiji društva dobiva na svojoj vjerodostojnosti i kompetentnosti.