Tomislav Ivančić o Maloj Gospodarici Svemira (Mala Gospa)

Katolička Crkva na današnji dan slavi rođendan Blažene Djevice Marije, Isusove Majke. Taj se blagdan zove Mala Gospa.

Katolička Crkva neobično rado štuje Gospu. Nije to nesporazum, kako neki  pomišljaju. Ne radi se, naime, o tome da bi katolici bili naivni i pomišljali kako je Marija božica, ili da bi Marija mogla biti spasiteljica svijeta. Nikako. Svjesni smo da je samo jedan posrednik i Stvoritelj svijeta, Bog, Sin Božji, Isus Krist, no, Marija je njegova majka. Baš kroz nju je Bog htio postati čovjekom. U njoj je Isus Krist uzeo ljudsku narav, u njoj se sastao sa svim ljudima, u njoj je započeo bolji svijet. Kroz tu jednostavnu i jedinstvenu ženu Bog je zagrlio svakog čovjeka, smilovao se ljudskoj povijesti, odlučio da oprosti sve naše krivnje i da nas izbavi od Zloga i zla, da nas oslobodi od ropstva, patnji, smrti i grijeha, Sotoni. Osim toga, Bog je tu jedinstvenu ženu nagradio nevjerojatnim darovima. Uzeo ju je na nebo, postavio za Kraljicu neba i zemlje, postavio ju je tako blizu sebe da je to nedokučivo i neshvatljivo čovjekovu umu.

Mi katolici mislimo da je takva budućnost ponuđena svima nama. Svaki čovjek misli da može biti tamo gdje je Djevica Marija, svatko od nas po njoj zna da ga Bog neobično mnogo voli, gledajući nju svako može vidjeti perspektivu čovječanstva, doživjeti vlastiti izlazak iz grijeha, bolesti i patnje. Gledajući njezin život, u kojem izvana nema ništa veliko – nije bila revolucionarka, ni velika spisateljica, ni filozof ili profesor, nije bila svećenica u nekom hramu, ni velika pjevačica, niti političarka, ni društveni reformator; nije ustanovila velike kuće za siromahe, ubožnice ili staračke domove – utješeni smo i mi, najmanji, anonimni radni ljudi. Marija je najveća žena ljudske povijesti. Po njoj spoznajemo da ljudska veličina nije u izvanjskom djelovanju, nego u okrenutosti srca prema Bogu. Dokle, svi imamo podjednake šanse, svatko od nas može postići istu tu svetost, blizinu Božju, vječni život, slavu.

Marija je za zapravo simbol jednostavnih, zaboravljenih, potlačenih, na neki način onesposobljenih, hendikepiranih, ranjenih, koji nikad nisu mogli isplivati na površinu. Zato je patnici osjećaju kao prijateljicu, žene svijeta vide u njoj svoju veličinu, jednostavni, neugledni, osakaćeni, slijepi, gluhi, kojima se ljudi izruguju, koji ništa ne znače, koje svatko odbacuje, svi oni u Mariji vide sebe, dobivaju o nje snage da izdrže, da se odupru krivom usmjeravanju životnog smisla i da žive ponosno i dostojanstveno, svjesni da će tek drugi svijet pokazati prave veličine življenja na ovoj zemlji. Mala Gospa, ili Marijino rođenje stoga je radostan dan za svakog patnika ove zemlje, ali to je i dan koji ljude, velike u ljudskim očima, one koji se ponose bogatstvom, imanjem, karizmama, ljudskom veličinom, opominje da se vrate veličini srca, da budu skromni duhom, da se okrenu pravim vrijednostima života – jer obličje ovog svijeta prolazi.

Slaveći Malu Gospu doživljavamo da je lijepo biti čovjek, jer se na ovoj zemlji rodila jedna takva žena po kojoj spoznajemo da će se najviše uzvisiti oni koji su najniži. Tko se ponizi, taj će se uzvisiti, kaže Isus. A tko se uzvisuje, ponizit će se. Siromasi i jednostavni ljudi slave ovaj blagdan sretni što su našli smisao. Bogataši također slave ovaj blagdan s nadom da ih može izvesti na prave puteve i osloboditi ih od krivih osmišljanja. To je blagdan koji im pomaže da se snize kako bi ih Bog mogao uzvisiti. Tako nas blagdan Male Gospe stavlja na pravo mjesto.
Vjerujemo da Joakim i Ana, roditelji Blažene Djevice Marije, nisu ni slutili kako će veliku kćer roditi. Još više, kako će i oni po toj djevojčici postati glasoviti u crkvenoj povijesti. Bilo bi dobro ako obi danas malo zastao i zagledao se u neku Gospinu sliku, ako bi zamislio nad riječima koje si ovdje čuo i s Marijom potrčao za Isusom Kristom svjestan da tvoj život može biti glasovit i velik, ako počneš drugovati s Bogom, i ako si spreman da budeš onakvim kakim te Bog želi.

Neka te danas Bog blagoslivlja rođenjem Male Gospe.

Tomislav Ivančić, Otmjenost duše